Zašto se ADHD kod žena često kasno prepoznaje?
Kod žena se ADHD često dijagnostikuje znatno kasnije nego kod muškaraca. Istraživanja pokazuju da žene u prosjeku dobiju dijagnozu oko pet godina kasnije od muškaraca.
Često se prije toga pogrešno povezuje sa anksioznošću, depresijom ili drugim mentalnim stanjima, dok stvarni uzrok dugo ostaje neprepoznat. Mnoge žene nikada ne dobiju tačnu dijagnozu.
Jedan od razloga je to što se ADHD godinama posmatrao kroz veoma usku sliku – kao stanje koje se najčešće prepoznaje kod dječaka koji su izrazito hiperaktivni, nemirni i ne mogu sjediti mirno.
Međutim, kod mnogih djevojčica i žena ADHD izgleda drugačije. One mogu biti tihe, povučene, uspješne u školi ili poslu, ali istovremeno voditi intenzivnu unutrašnju borbu sa pažnjom, organizacijom, mislima i emocionalnim opterećenjem.
Profesorica Davida Hartman, edukacijska i dječija psihologinja iz Irske, ističe da stručnjaci često nisu dovoljno obučeni da prepoznaju različite načine na koje se ADHD može ispoljiti.
Prema njenim riječima, veliki problem je i to što se iskustva žena u medicinskom sistemu često potcjenjuju ili pogrešno tumače. Zbog toga se njihovi simptomi nerijetko pripisuju stresu, anksioznosti ili „ženskim problemima“.
Da li se ADHD drugačije ispoljava kod žena?
Hartman smatra da nije uvijek ispravno govoriti da se ADHD kod žena i muškaraca potpuno razlikuje. Umjesto toga, naglašava da ADHD može izgledati veoma različito od osobe do osobe.
Način na koji se ispoljava zavisi od karaktera, okruženja, kulture, životnih okolnosti i očekivanja koja društvo postavlja pred osobu.
Kod djevojčica i žena dodatnu ulogu imaju društvena očekivanja da budu mirne, pristojne, organizovane i da kontrolišu svoje ponašanje. Zbog toga mnoge od njih vrlo rano nauče da prikrivaju svoje poteškoće.
Taj proces se često naziva maskiranje.
Maskiranje može značiti da osoba svjesno ili nesvjesno pokušava da djeluje „normalno“, da manje govori, potiskuje reakcije, skriva nemir ili ulaže ogroman napor da izgleda kao da sve drži pod kontrolom.
Iako spolja može djelovati funkcionalno, iznutra to može izazvati veliki stres, umor, osjećaj srama i probleme sa mentalnim zdravljem.
Perimenopauza može pojačati poteškoće
Kod nekih žena ADHD postaje izraženiji u tridesetim, četrdesetim godinama ili tokom perimenopauze.
Stručnjaci ističu da su istraživanja o vezi ADHD-a i perimenopauze još uvijek u ranoj fazi, ali postoje naznake da žene sa ADHD-om mogu ranije ili intenzivnije doživjeti simptome perimenopauze.
Promjene u hormonima, emocionalna osjetljivost, zaboravnost, moždana magla i poteškoće sa organizacijom mogu dodatno otežati svakodnevno funkcionisanje.
Hartman objašnjava da se ne radi nužno o tome da se sve osobine ADHD-a „pojačaju“, već da se smanjuje kapacitet osobe da se nosi sa stresom, obavezama i emocionalnim pritiskom.
Dijagnoza zahtijeva ozbiljnu procjenu
Da bi se ADHD formalno utvrdio, stručnjaci uglavnom traže dokaze da su određene osobine bile prisutne još prije 12. godine života.
To može biti izazovno za odrasle osobe koje se ne sjećaju svih detalja iz djetinjstva ili nemaju nekoga ko može potvrditi kako su se ponašale kao djeca.
Ipak, Hartman naglašava da iskustva same osobe treba ozbiljno shvatiti. Ako neko opisuje dugogodišnje poteškoće sa pažnjom, organizacijom, impulsivnošću ili emocionalnom regulacijom, to ne treba automatski odbaciti.
ADHD je, kako ističe, često genetski povezan, pa se dešava da roditelji ne prepoznaju određena ponašanja kao neobična jer su i sami imali slična iskustva.
Da li je lijek potreban svima?
Ne mora svaka osoba sa ADHD-om koristiti lijekove.
Hartman ističe da je pristup vrlo individualan. Nekim ljudima stimulativni lijekovi značajno pomažu u svakodnevnom funkcionisanju, dok drugima ne odgovaraju ili ne žele takvu vrstu terapije.
Važno je, kaže, da se ne stvara očekivanje da će dijagnoza i lijek automatski riješiti sve probleme. ADHD zahtijeva šire razumijevanje, prilagođavanje životnih navika, podršku okoline i prihvatanje vlastitog načina funkcionisanja.
Najveće prepreke za žene
Jedna od najvećih prepreka za žene koje sumnjaju da imaju ADHD jeste dugo čekanje na stručnu procjenu. Privatne procjene često su skupe, dok su liste čekanja u javnim sistemima veoma duge.
Drugi problem je nedostatak znanja među stručnjacima. Mnogi i dalje očekuju da ADHD izgleda na jedan prepoznatljiv način, zbog čega ne primijete žene koje su uspješne, obrazovane, zaposlene ili spolja djeluju potpuno funkcionalno.
Često se dešava i da se anksioznost ili depresija vide kao glavni problem, dok se ADHD ne uzima u obzir kao mogući uzrok dugogodišnjih poteškoća.
Hartman smatra da bi u službama za mentalno zdravlje trebalo češće raditi provjere na neurodivergentnost, uključujući ADHD i autizam, kako bi se takve mogućnosti ranije prepoznale.
ADHD nije manjak pažnje, već drugačiji način pažnje
Hartman predlaže da se ADHD ne posmatra samo kao deficit pažnje, već kao drugačiji oblik pažnje.
Osobe sa ADHD-om često imaju mnogo pažnje, ali ona funkcioniše drugačije. Njihova pažnja može biti snažno povezana sa interesovanjem, novinom, kreativnošću i intenzivnim fokusom na ono što ih zaista privlači.
Problem nastaje kada se od svih ljudi očekuje isti način rada, učenja i ponašanja.
Prema njenim riječima, društvu su potrebni različiti tipovi mozgova. Ljudi koji razmišljaju drugačije često donose kreativnost, energiju, nove ideje i sposobnost da se duboko posvete stvarima koje ih zanimaju.
Kako podržati žene sa ADHD-om?
Najvažnije je prihvatiti ljude onakve kakvi jesu.
Ako imate prijateljicu sa ADHD-om, nemojte odmah pogrešno tumačiti ako zaboravi rođendan, kasni ili se ne javi nekoliko dana. To ne znači nužno da joj nije stalo.
Kod ADHD-a često postoje poteškoće sa vremenom, pamćenjem obaveza i izvršnim funkcijama. Zbog toga osoba može upasti u osjećaj krivice i srama, što onda dodatno otežava komunikaciju.
Podrška znači manje osuđivanja, više razumijevanja i svijest da ljudi pokazuju brigu na različite načine.
Žene ne moraju sve nositi same
Hartman posebno naglašava da žene često preuzimaju previše obaveza.
Društvo od njih očekuje da budu organizovane, dostupne, tačne, brižne, uspješne, prisutne u porodici, poslu i zajednici. Za žene sa ADHD-om takva očekivanja mogu biti posebno iscrpljujuća.
Zato je važno prepoznati šta je previše, postaviti granice i prestati pokušavati ispuniti svaku društvenu normu.
Ne morate sve uraditi savršeno. Ne morate uvijek biti tačni, organizovani, dostupni i spremni za sve.
Briga o sebi, odmor, fizička aktivnost, podrška i iskreno razumijevanje vlastitih potreba mogu biti ključni koraci ka lakšem i autentičnijem životu.
Izvor: Mecidal News Today
